Što koči poduzetničku klimu?

Kada su Amerikanci, Kanađani, Švicarci, Nijemci i drugi razvijeni narodi razmišljali kako stvoriti prosperitet koji će rezultirati visokim standardom života svojih građana, prvo što im je svima bilo zajedničko jest želja za stvaranje poduzetničke klime. U onom trenutku kada vlada odluči stvari prepustiti privatnim poduzetnicima i osloboditi ih velikih okova i nameta, poduzetništvo dobiva slobodu potrebnu za svoj razvoj.

Ovo je potrebno istaknuti jer Hrvatska baš i nema tradiciju poduzetništva. Eventualno se mogu naći svijetli primjeri iz 19. stoljeća kada su liberalne ideje uspjele doći do svijesti jednog dijela stanovnika nekoliko hrvatskih gradova, najviše pod utjecajem Nijemaca, Židova, Mađara i Čeha.

Razne turbulencije iz 20. stoljeća, pogotovo socijalistički sustav, a kasnije i uspostavljanje divljeg kapitalizma bez vladavine prava, ostavili su svoje tragove. Danas, kada smo svjesni činjenice da dotičemo dno krize, sve više u javnosti raspravljamo kako unaprijediti poduzetničku i investicijsku klimu. Svaka dobra ideja je korisna, ali potrebno je naglasiti kako samo odlučne i principijelne provedbe strukturnih reformi mogu donositi rezultate. Najveći rizik predstavlja strah kako bi se reformama moglo zamjeriti raznim rentijerskim interesima koji konzumiraju glomaznu javnu potrošnu.

Drugim riječima, novac poreznih obveznika troši se na mnoge beskorisne programe ili je u pitanju manjak efikasnosti u trošenju javnog novca. Među ostalima, i poduzetnici su porezni obveznici koji trebaju plaćati razne vrste (para)fiskalnih nameta, kako bi donekle podmirili apetite velikog javnog sektora čija potrošnja koči rast gospodarstva, a gospodarski rast se pak financira i iz novih zaduženja. S druge strane, mnoga neefikasna poduzeća u kojima javni sektor ima vlasničke udjele, dobivaju potpore novcem poreznih obveznika i poduzetnika, premda bi svima bilo lakše da je što više poduzeća u privatnom vlasništvu.

Pridodajmo još i rasprostranjenu korupciju i sivu ekonomiju, koji godišnje stvaraju gubitke koji se mjere u milijardama kuna poreznih obveznika. Što se moglo s tim novcem? Svašta.

Jedan od glavnih uzroka lošeg stanja poduzetnika i manjka novih radnih mjesta svakako je lanac nelikvidnosti, odnosno neplaćenih obveza, što je posljedica nedostatka vladavine prava i kulture plaćanja obveza.

Također, svima treba biti jasno kako veliki problem za veću zaposlenost predstavlja nefleksibilno tržište rada, pa se to može smatrati jednim od uzroka visoke strukturne nezaposlenosti. Sigurnost radnih mjesta je želja gotovo svih nas, ali to ujedno predstavlja rizik poslodavcima za veća zapošljavanja upravo zato što je radnike teško i skupo otpuštati, dok je troškove poslovanja u što kraćem vremenu potrebno prilagođavati prihodima. Također, radno vrijeme nije prilagođeno stvarnim potrebama poslovanja. Radno zakonodavstvo i kolektivni ugovori se ne mijenjaju jer su sindikati dovoljno sposobni organizirati niz protuvladinih prosvjeda. Tako će hrvatska radna snaga ostati nekonkurentna i nefleksibilna, a nezaposlenost će ostati problem.

Obrazovni sustav je možda i najveći problem jer još prevladava rašireno uvjerenje kako Hrvatska ima dobar obrazovni sustav. Gdje su naša sveučilišta na svjetskim ljestvicama? Uče li hrvatski učenici i studenti ona znanja koja su potrebna za moderno i dinamično poslovanje te izazove konkurentnog gospodarstva? Ne žalosti li ih upravo suprotna činjenica da se često svrha njihov školovanja svodi na učenje za ispite? Što nakon toga? Znanje ostane ili se izgubi. A jesi li stekli tijekom školovanja potrebne alate kojima će se služiti u poslu, kroz proces cjeloživotnog obrazovanja, odnosno istraživanje novih činjenica i proširenje spoznaja?

Razne birokratske prepreke stranim investicijama potiču nas da se pitamo zašto one još nisu uklonjene? Jer trebamo čekati njihovu identifikaciju? Ili je već poznato o čemu se radi, ali određeni segmenti javne administracije ne prepoznaju svoj unutarnji birokratski interes u odricanju o skupih, složenih i sporih papirnatih procedura? Inače, razumnoj osobi je zaista teško shvatiti ovaj problem odgađanja rješavanja jednog od ključnih pitanja. A možemo primjerice imati jednostavne elektroničke upravne postupke, kao primjerice Estonci.

Koliko smo puta imali priliku saznati kako potencijalni investitori nisu bili dobro došli? To se pogotovo odnosi na lokalnu upravu. Bilo je raznih slučajeva iz kojih se jasno moglo shvatiti kako nema interesa za investicijski projekt, ili se nije ulagalo dovoljno truda da se investitora zainteresira, ili se nije ispunjavalo sve dogovorene uvjete nužne za realizaciju investicije, pa sve do ozbiljnih slučajeva prosvjedovanja lokalnog stanovništva protiv pojedinog investicijskog projekta. Ne treba iznositi primjere, već će se svi odgovorni, ako su dovoljno iskreni, prepoznati pred savješću brojnih nezaposlenih građana koji traže posao. Mnogi projekti su na čekanju, a time i radne sudbine brojnih građana ove zemlje.

A posla u Hrvatskoj nema ne zato što investitori ne žele doći, već zato što ih neki ljudi na razne načine tjeraju iz zemlje. Pritom su uvjereni da štite nacionalne interese od rasprodaje preostalog blaga, ili ne znaju da prema investitoru treba imati pro-aktivan pristup, ili kao pravi političari slušaju glas pobunjenog stanovništva o kojem im njihove političke karijere ovise.

Čak i kada bi javni sektor mnogo novca trošio za potpore poduzetnicima, postavlja se pitanje koliko je to isplativo. Potpore postoje u sustavima koji priznaju da su razni (para)fiskalni nameti za gospodarstvo visoki, pa se određenim poduzetnicima i sektorima, na temelju određenih kriterija, nastoji olakšati financijski položaj. To zvuči dobro, ali problem treba rješavati u korijenu. Slijedom toga, poduzetnike se može rasteretiti plaćanja raznih nameta, a prije toga javni sektor treba smršaviti kako bi manje novca uzimao od poduzetnika. To je put prema slobodno tržišnom gospodarstvu u kojem će poduzetništvo imati priliku za slobodan razvoj.

Dakle, trebamo željeti mijenjati način razmišljanja i institucije koje nas okružuju, a poduzetnička klima je mogućnost koja će doći onda kada poduzetnicima damo slobodu poslovanja i investiranja.